Imea Hadžić je učenica Franjevačke klasične gimnazije Visoko koja je na Konkursu “Zavičajnog muzeja” Visoko za izbor najboljeg literarnog rada učenika srednjih škola na području Zeničko-dobojskog kantona na temu “Zašto je u mom gradu važan Muzej?” osvojila prvu nagradu.
Posmatrala sam te nijemo već četiri dana unatrag. Ponekad više i nesvjesno dižući pogled razmišljala o tome kako si nastala. Koliko zrna hrabrosti, pažnje, koliko grama sreće, posvećenosti, koliko milimetara dugih niti želje je bilo potrebno da se podigneš iz temelja.
Voljela sam svoj grad, više od svega. Visoko je bilo stan moje duše od prvoga mi uzdaha i prvoga pogleda na svijet. Pitala sam se često, što mi je tu posebno. Toliko posebno da se svojom osjećam samo tu. I tako, prije četiri dana odlučih šetati. Šetati i tražiti iskru koja će mi biti pokazatelj. Stotinama metara dugih koraka, uz čaršiju i nazad, i eto tebe. Kazah u sebi: Ljepoto, što li to još kriješ? Da, pričala sam tebi. Golemoj zgradi koja mi je šaptala, a opet dovikivala da priđem. Posmatrala sam te punih petnaest minuta i koju sekundu. Posmatrala kao čovjeka. Pendžeri su bili ogledalo duše tvoje. Činilo se tada, povjetarac da ti je prijatelj bio. Uzeo me nježno za ruku i poveo unutra. Avantura je započela. Nikada ni slutila nisam, da ćeš mi biti prijatelj. Zgrado, našega zavičaja. Nazvali su te Muzej, a ja riznicom blaga. U sebi si prikupljala, nosila i čuvala historiju tisućama godina dugu. Voljela si svaki grafem urezan u ploče, svaki trag, svaki listak već ostarjelih dokumenata. I škrto ih čuvala. Bila si prijatelj mojih roditelja i prijatelj njihovih. A sada si moj!
Pisala sam ovo prije deset dugih ljeta. Bila mala djevojčica, upoznavala svijet i tražila atome blaga njegova. Tako sam pronašla tebe. Sad već kao odrasla djevojka želim ti se, riznico blaga moga grada, zahvaliti što živiš. Hvala ti što uz tvoju pomoć upoznajem historiju svoga grada, svoje domovine i prošlost sebe. Hvala ti što mi daješ priliku da živim i da znam. Da znam tko sam. I čujem te i danas, šapatom kako me zoveš i vidim pendžerima kako me posmatraš. Najbolja prijateljica maloj djevojčici koja ti je pisala si bila, a danas odrasloj djevojci daješ nadu da će i njena djeca imati prijatelja. Imati tebe, moja riznico blaga.
Pisah tebi ovo, da ti kažem koliko si mome zavičaju važna.
Sanela Čoloman je učenica Mješovite srednje škole Zenica koja je osvojila drugo mjesto sa svojim prelijepim radom u poeziji.
Nejla Bakunić je učenica Prve gimnazije Zenica koja je osvojila treće mjesto sa poezijom kojoj je dala naziv “Mjesto historije”.
Čestitamo još jednom!
Categories: Novosti